Zašto osuđujemo?

Život me naučio jednu veliku lekciju, a to je da...

nikada ne treba osuđivati druge jer ne možemo znati što im se događa u životu i koja je pozadina njihova ponašanja. Je li moguće baš nikada ne osuđivati? Naravno da ne. Svi smo mi ljudi, svi to ponekad radimo, ali važno je razumjeti i iskopati (obožavam ovu riječ) odakle to osuđivanje dolazi.

I ja to radim. Doduše, manje nego prije, ali radim. Osuđujemo ljude sudeći po njihovom oblačenju, pogledu, čarapama, jednoj "krivoj" riječi. Osuđujemo ne znajući da hoda u pidžami jer su ga pijani roditelji istjerali iz stana. Ne znamo da je "krivi" pogled ili riječ rezultat njihova bola, ne znamo da nosi različite čarapa jer se obilježava Svjetski dan osoba s Down sindromom. Ne znamo, a osuđujemo. Jesam li sve ovo u prethodnih par rečenica izmislila? Jesam, a što ako je ipak istina?

Mama mi je jednom rekla rečenicu koja mi se tako duboko otisnulo u pamćenje da ju, vjerujem, nikada neću moći izbrisati; "Ako nemaš ništa lijepo za reći, onda šuti". Doduše, ne slažem se u potpunosti s tom izjavom, ali svakako će poslužiti tekstu. 

Ako nas netko gazi, ako izravno ili neizravno utječe na nas ne trebamo šutjeti. Nikada. Ali nadrkana teta iz Konzuma ne utječe na nas. Možda je nadrkanoj teti dijete sinoć završilo u bolnici, a ona mora raditi da ne dobije otkaz jer bivši muž ne plaća alimentaciju. Možda. Ali ako će vas to 'možda' spriječiti da nadrkanoj teti iz Konzuma kažete "odjebi" - iskoristite ga. I sljedeći put kada naletite na osobu koja zaslužuje odjebi, sjetite se "Ako nemaš ništa lijepo za reći, onda šuti".

(ako ta osoba izravno ili neizravno utječe na vas - "odjebi" je u redu)

Možda je dobio otkaz, možda ju je ostavio dečko, možda mu je nastala poplava u kući, možda joj nitko nije čestitao rođendan. Možda, možda, možda. Krenimo s tim, jer 
ako želimo da nas netko razumije, moramo prvo razumijevanje dati. 

I za kraj, zašto osuđujemo? 
Svatko iz svojih razloga. Vi ćete svoj morati iskopati.

Nisam imala SREĆE.

"Nisam imao/la sreće" nalazi se u top 3 najveće gluposti što je izmislilo čovječanstvo.  

Naravno, nije ugodno samom sebi priznati da nismo poduzeli ništa ili smo poduzeli jako malo, pa krivnju velikodušno prebacujemo u ruke sreće. No, istina je zapravo da ste VI jedina ruka koja upravlja VAŠIM životom. 

Znate li zašto se najluksuzniji i najskuplji auti ne reklamiraju na tv-u? 

Zato što osobe koje ih mogu priuštiti ne sjede ispred tv-a. 

Zašto ne sjede ispred tv-a? 

Jer za to nemaju vremena. 

Zašto za to nemaju vremena? 

Jer su tako odabrali!

Naš trenutni život rezultat je odluka koje smo donosili u prošlosti, a naša budućnost temeljit će se na odlukama koje donesemo danas. Pri tome ne mislim samo na velike životne odluke, već na trenutke kada se dvoumimo hoćemo li za večeru naručiti dostavu ili si napraviti salatu, hoćemo li čitati knjigu ili gledati seriju... Život je spoj malih trenutaka, a o tome kako VAŠI trenuci izgledaju odlučujete samo VI. Svima bi nam život bio ljepši kada bismo više cijenili vlastito i tuđe vrijeme. Jer je ono jedina dragocjenost koju nikada nećemo moći vratiti. 

Ovo što slijedi vrlo je važno.

Za početak, želim da zamislite poznatu i uspješnu osobu koju zbilja cijenite, a možda joj malo i zavidite. 

Znate li što je jednako vama i toj osoba? 

I vi i ona imate na raspolaganju 24 sata dnevno. 

Odgovor na pitanje zašto je ta osoba uspješnija od vas krije se samo u 

načinu kako ona raspolaže s istih 24 sata.

Stvar je discipline, navike, truda i volje. Da, lakše je ležati u toplom naslonjaču i krivnju prebacivati na sreću, no od toga nikada - sreće. Istina je da ljudska bića uživaju u lijenosti, ali procvatu kada se zaista oko nečega trude. 

Pokušajte se potruditi oko nečega već danas. Pokušajte odabrati načine, a ne izgovore. Pokušajte ne kriviti nikoga, nego preuzeti stvar u svoje ruke i od svoga života napraviti svoju jedinstvenu bajku, jer on to doista i jest. 

I još nešto,

razmislite prije nego što sljedeći puta pokušate okriviti sreću.

Hvala Vam što čitate moje tekstove, to mi jako puno znači.

Do sljedećeg puta; dobro jutro, dobar dan i laku noć ♡

Desi li vam se kada da ne možete zaspati od sreće?

Desi li vam se kada da ne možete zaspati od sreće? Sve je oko vas utihnulo, zadnje svjetlo je ugašeno.. ali vaše je srce odlučilo plesati. Okrećete se u krevetu bezuspješno pokušavajući skinuti osmijeh s lica. Tijelo bi spavalo, ali se srce smije kao da mu je zadnji put. Meni da. Vrlo često to mi se dešava bez ikakvog posebnog razloga. 

Toga sam dana imala razlog.

Sjedila sam na klupi  s dečkom i gušila se u toplom vege sendviču sa svim dodacima koje volim. Bila sam poprilično zaokupljena dugo očekivanom delicijom. Potpuno sam se isključila uživajući u zabranjenim kalorijama. Sve dok moje pretjerano uživanje (od ponedjeljka sam na dijeti, obećajem) nije prekinuo dječji smijeh.

Znate onaj iskreni dječji smijeh koji se ne čuje ni kada mama uperi fotić u dijete i kaže "cheese", ni kada mu pokloni igračku. Onaj smijeh koji se ori dječjim vrtićima i igraonicama. Upravo me taj smijeh natjerao da pogled maknem s opisanog grijeha u mojoj ruci. Ono što sam ugledala stegnulo mi je grlo i natjerao me da zastanem.

Troje mršave djece trčalo je po travi. Troje mršave djece trčalo je po travi bez igračaka i iPhonea i smijalo se. Njihova odjeća bila je prljava i izgledala je neobično debelo za tako topao dan. Promatrala sam ih dok su trčali amo-tamo po travi kao da su prije pet minuta prvi puta stali na noge. Primijetila sam odraslu osobu u blizini njih i po toplini njegova pogleda zaključila da im je otac, ili skrbnik.

Iako iz prilične udaljenosti, mogla sam u njegovim očima iščitati i sreću i tugu. Spomenuti je muškarac također bio neobično obučen. Rastužila sam se. Osjećala sam se bespomoćno i jadno. Nisam bila sigurna jesu li mu oči suzne, ali u osmijeh sam itekako bila sigurna. I to je bilo to. Odlučila sam.

Ustala sam se i uputila prema obližnjoj pekari. Pitala sam samu sebe "Što bih ja, da sam gladna i tužna, voljela pojesti?" - čokoladu, naravno! Kupila sam kroasane od čokolade i ponovno se uputila prema mjestu smijeha, ovoga puta vidno popravljenog raspoloženja. Srce mi je treperilo, a duša rasla. 

U mojoj su se glavi počele pojavljivati misli "Što ako pomisli da ga ponižavam, vrijeđam? Što ako se nakon ovoga bude još lošije osjećao?". Misli, šutite! Idem. Hodam. Blizu sam. Dlanovi mi se znoje i osjetim podrhtavanje glasnica iako još nisam ni progovorila. Gledam okolo kako ne bi prerano skužio da se želim obratiti njemu, a onda uspostavljam kontakt očima i progovorim.

"Oprostite na smetnji, vidjela sam vašu djecu kako veselo trče i smiju se pa sam im odlučila kupiti kroasan, biste li primili ovo od srca?". Kako se ponašati, a da ne izgledam kao potpuni čudak? Jesam li se dobro izrazila? Što ako pomisli... stotinu misli mi je prošlo kroz glavu, ali onaj trenutak kada se široko osmjehnuo rekao mi je sve. 

Djeca gladnih želudaca i očiju nakon što su dobili svoje kroasane nikoga oko sebe više nisu ni vidjeli ni čuli, a on je samo gledao u mene neprestano govoreći "Hvala". Mislim da je pet puta izgovorio tu riječ. Pristojno smo se pozdravili i ja sam se okrenula. U tom trenutku, srce mi je zastalo, duša ekspandirala, a oči briznule u plač. Prilazila sam dečku ne skidajući osmijeh s lica i ne prestajući plakati. Rekla sam mu:

"Želim ovo raditi cijeli život".

Od tog trenutka, pa do kad sam usnula u san, moje srce nije prestajalo plesati. Da se razumijemo, ovo je samo jedan mali act of love i vjerovano nije nikome promijenio život, ali je meni uljepšao dan. Prije su me misli poput "Što ako pomisli da ga ponižavam, vrijeđam? Što ako se nakon ovoga bude još lošije osjećao?" sprječavale u ovakvim djelima, ali od kad sam ih počela raditi shvatila sam da su to samo moji scenariji u glavi koji se vjerovano nikada neće desiti.

Širite ljubav, pomozite drugima, darujte osmijeh i lijepu riječ. 

Budite ljudi koji sjaje, jer svatko umije napraviti mrak. 

Vrijeme kao najbolji učitelj

Lijep pozdrav lijepi moji!

Dugo me nije bilo ovdje i neizmjerno me veseli to što ću ponovno komunicirati s vama (ili sa samom sobom? :'D). A zašto me nije bilo? eto, tako. Rado bih iskoristila izgovor da sam si uzela vrijeme odmora, ali istina je zapravo da sam se ulijenila kao prasica. Tko prizna, pola mu se prašta? :D Ali evo me, sada sam tu i bit ću tu dok si ponovno ne uzmem "vrijeme odmora", iako se nadam da se to ovoga puta neće dogoditi! 

Ono o čemu danas želim pisati je ono što zaokuplja moje misli u posljednje vrijeme, a to je upravo - vrijeme. 

Oduvijek su me živcirali isprazni citati poput "Vrijeme liječi sve rane", "Daj vremenu malo vremena"... Sve dok nisam spoznala snagu vremena i to da ono što razlikuje uspješnu od manje uspješne osobe je upravo - način kako raspolažu svojim vremenom. 

Istina je da nikada ne znamo koliko nam je vremena preostalo na ovoj prekrasnoj zemlji, iako svi mislimo da ćemo doživjeti bezbrižnu starost. Ono što meni pomaže da svakodnevno osvijestim važnost vremena je pomalo morbidna, ali istinita spoznaja, a to je da mi nitko ne može garantirati da ću se sutra probuditi. A nitko ne može garantirati ni vama.

Zapitajte se sada sa mnom: Da mi je danas posljednji dan života, bi li radio/la ovo što trenutno radim? Bi li se ljutio/la na voljenu osobu danas, kad bih znao/la da se sutra neću probuditi? Bi li bio/la u društvu osoba s kojima sam trenutno? Bi li se osjećao/la ovako kako se trenutno osjećam? Da znam da se sutra neću probuditi što bih govorio danas onima koje volim? 

Jesmo li sigurni da ćemo se sutra probuditi? 

Jesmo li sigurni da će se probuditi naši roditelji, prijatelji, partner?

Zašto onda ne radimo ono što volimo? Zašto se ljutimo na one koje volimo? Zašto se ne volimo?

Ovaj post odveo me je u potpuno drugačijem smjeru u kojem nisam očekivala da će me odvesti, mislim da mi duša nešto govori. Idem sada voljeti one koje volim. A isto preporučujem i vama.

Do sljedećeg puta; dobro jutro, dobar dan i laku noć!♡

Moj intervju s Andreom Andrassy

Lijep pozdrav lijepi moji!

Ukoliko ste pročitali ovaj post, onda znate da studiram novinarstvo. Na fakultetu smo dobili zadatak "odglumiti" novinara i odraditi neki stvarni novinarski zadatak. Ja sam se odlučila za intervju, poslala Andrei Andrassy mail, ona mi je odgovorila odmah sljedeće jutro, i tako je započeo naš razgovor. 

Ako nikada niste naletjeli na kolumnu Dnevnik gradske cure koja svaki utorak izlazi na portalu Index.hr, ili ne živite u Hrvatskoj ili vas takve stvari ni malo ne zanimaju. Andrea Andrassy autorica je spomenute kolumne, na malim ekranima mogli ste ju vidjeti kao natjecateljicu showa Tvoje lice zvuči poznato, a 2017. godine glumila je i u hrvatskom filmu Fuck Off I Love You.

Kolumnistica, spisateljica, stand up komičarka, strastvena ljubiteljica hrane... tko je Andrea Andrassy zapravo?

Andrea: Pa zapravo, točno to, osim stand-up komičarka, time se ne bavim već neko vrijeme ali ljudi to nekako i dalje nisu zapamtili. Ja sam točno ono što se vidi na mojim društvenim mrežama, plus-minus malo maskare.

U zadnje se vrijeme 'influencer' navodi kao zanimanje, a tebe mediji predstavljaju jednom od njih, što misliš o tome?

Andrea: Mislim da je influencer super izraz za interno korištenje među digitalcima i marketingašima, ali mislim i da je jako opasan za korištenje među klincima. Klinci ne vide što se krije iza pojedinog influencera, odnosno koliko rada ili nerada, a sve češće misle da ne moraju završiti školu i da je dovoljno da samo dobro izgledaju na Instagramu. Mislim da je super da imamo influencere, ali više sam za to da ih se naziva zanimanjima zbog kojih jesu influenceri. Fashion bloggerica, fitness trenerica, pjevačica, spisateljica… ako samo kažemo “influencer”, kao da im oduzimamo ono što stvarno rade, a mislim da je važno da se to zna.

Iako je kao dijete željela biti policajka, zatim glumica, pa pravnica ali i kirurg, kada je došao red na odabir fakulteta upisala je Ekonomski fakultet u Zagrebu.

Diplomirala si na ekonomskom fakultetu, u kojem si trenutku shvatila da te slova zanimaju više od brojki?

Andrea: Mislim da sam uvijek znala da me slova zanimaju više, ali kad sam upisivala fakultet, počela me zanimati i revizija pa mi se Ekonomija činila kao super izbor. S vremenom su me slova ipak nekako povukla k sebi, i jako mi je drago da jesu.

U jednom si intervjuu spomenula da je pisanje kao sport, koliko ti je otprilike trebalo da se utreniraš?

Andrea: Nisam sigurna, samo znam da sam u jednom trenutku primijetila da s lakoćom izbacujem stvari koje želim reći, a prije sam o njima morala više razmišljati. Mislim da je treniranje pisanja jako važno ako se time želite baviti, a meni se i dan danas dogodi da riječi jednostavno nekako teško izlaze iz mene… srećom, to najčešće znači samo da imam loš dan.

Dugogodišnje objavljivanje kolumne Dnevnik gradske cure, koje je započelo 2012. godine, rezultiralo je objavljivanje Andreine knjige istoimenog naziva koja je rasprodana u nekoliko naklada.

Za sve čiji je san pisati, koji je prvi i najvažniji savjet koji bi im uputila?

Andrea: Prvi savjet? Čitajte. Puno, stalno, svašta. Ja obožavam čitati i vidim veliku razliku u lakoći s kojom pišem u periodima kad imam vremena za čitanje. Drugi savjet? Pišite. Bez pisanja nema pisanja, što zvuči kao poprilično banalan savjet ali što više pišete, bolje ćete pisati. I još jedan jako važan savjet - pišite, nemojte glumiti da pišete. Mnogi ljudi u pokušaju pisanja zapravo glume neki stil koji smatraju respektabilnim kad je riječ o pisanju, umjesto da pišu onako kako im se piše.

Izjavila si da kolumnu, koja izlazi utorkom, pišeš ponedjeljkom navečer. Imaš li uvijek inspiracije ili se nekada radi samo o poštivanju roka?

Andrea: Ima dana kad nisam inspirirana, ali mislim da je inspiracija i kreativna kategorija, i vještina. Naučila sam se pronaći inspiraciju i kad je nemam, a jedan od najvećih izazova mi je dosadan, neinspirativan dan pretvoriti u nešto što će ljudi svejedno voljeti pročitati.

Ako kliknete info na Andreinoj Facebook stranici uvidjet ćete da  pod opcijom interesi stoji „Food.“ A to da hrana ima veliku ulogu u Andreinom životu potvrđuju brojne objave ukusnih delicija kojima tjera slinu niz usta svima onima koji ju prate.

Kako uspješno izbalansirati ljubav prema hrani i dobar izgled?

Andrea: Teško. Koliko god imam sreće da mi se hrana baš ne prima koliko bi se mogla primati, toliko mi je i teško jer se u mom poslu 2 kile na kameri vide kao 7 kila. Ja osciliram, ponekad žderem kao da ne postoji sutra, ponekad se pazim, mislim da je stvar u balansu.

I za kraj, bi li se prije odrekla pisanja ili hrane?

Andrea: A mislim, čisto tehnički, odrekla bih se pisanja jer je hrana nužna. Srećom, vjerujem da nikad neću biti u situaciji u kojoj moram birati između te dvije stvari jer ih obje volim i obje me hrane.

U svoje 33 godine Andrea je postigla puno toga, okušala je u različitim vodama i ostala zapamćena. Svojim nas primjerom uči da radimo ono što volimo i trudimo se jer kako kaže „Kolumnu sam dugo pisala prije nego što je postala popularno štivo“. Zato, dragi moji, pišite, pjevajte, plešite, svirajte, trenirajte... radite stvari koje vas uveseljavaju i nemojte odustajati, kada nešto radite sa srcem to će sigurno biti zamijećeno, kad tad!

Moj instagram profil: @renatasagolj

Andrein instagram: @andreaandrassy

Do sljedećeg puta; dobro jutro, dobar dan i laku noć!♡ 

Bolje NITKO nego BILO TKO

Lijepi pozdrav lijepi moji!

Nedavno je ovaj blog prešao prvu STOTKU, na čemu sam neizmjerno zahvalna!

Povodom toga s vama želim podijeliti nešto drugačije, intimnije - svoja razmišljanja. Ovo neće biti običan tekst pisan prelaskom prstiju po tipkovnici, ovaj će tekst pisati moja duša.

Ako mene pitate, bolje je biti sam nego s bilo kim. Potvrdu tome davale su mi sve one kave s kojih bih se, umjesto ispunjena, vratila iscrpljena. Većinu vremena nismo ni svjesni koliko okolina i ljudi utječu na nas danas, sutra, ali i u budućnosti. U svoj krug prijatelja prihvaćamo svakoga samo da ne bismo bili sami. ALI kada bismo osvijestili koliko nas okolina kreira kao osobe i utječe na to što ćemo postići, ali još važnije i što NEĆEMO POSTIĆI, prijatelje bismo birali pametnije.

Od trenutka kada sam rekla sama sebi da ću radije biti sama nego s nekime tko mi ne paše, sve se promijenilo. I bila sam sama. Ali umjesto jadikovanja o usamljenosti, uživala sam u vlastitom društvu. Kada sam postala svoja najbolja prijateljica, ljudi su počeli ulaziti u moj život. I to ne bilo kakvi ljudi, nego pozitivni i talentirani ljudi, sličnih ili istih interesa kao i ja.

Tijekom perioda kada sam bila SAMA shvatila sam još jednu, možda najvažniju stvar - a to je da zapravo nikada nismo sami. Uvijek postoji barem jedna osoba na svijetu koja nas voli, a ako se ne možete sjetiti niti jedne, budite ta osoba koja vas voli. 

Osobno mi je dugo trebalo da prihvatim i zavolim sebe kakva god da jesam, ali vjerujte mi, isplatilo se. Sada sam sretnija i zadovoljnija osoba, što najiskrenije želim i svima vama!

Nadam se da vam se svidio ovaj post i da ste uživali čitajući kao što sam i ja uživala pišući ga. 

Ako su vam se svidjele fotke, posjetite moj instagram profil: @renatasagolj. Ja ću vas vrlo rado followati nazad i zaviriti u vaše prostranstvo!
Foto: @bijaclea (check her out! )

Do sljedećeg puta; dobro jutro, dobar dan i laku noć!♡